Moj internet dnevnik
Galimatijas
Blog
ponedjeljak, srpanj 3, 2017
Jedan od onih filmova koji se trude biti silno pametni, no nisu baš toliko. Daleko, daleko bolje djelo o utjecaju modernih tehnologija na naše živote sada i u bliskoj budućnosti zove se Black Mirror. Ova senzacionalna britanska serija koju su nedavno otkupili Amerikanci i čak je nisu razjebali stvarno je pametan televizijski sadržaj, a Krug je osrednji film pun rupa u scenariju i prilično loše glume, a u to se sivilo uklopio i Tom Hanks.

Djevojci (Emma Watson) se ostvare snovi kad počne raditi u najnaprednijoj kompaniji na svijetu zvanoj Krug (očite iluzije na Facebook ili Google), koja razvija najnoviji softver u kojem se sve živo prati na internetu i svi u stvaalno u webu. U početku joj je sve čudno pa se navikava pa je sumnjičava pa nakon jednog priglupog incidenta postane glavna zvijezda kompanije pa na kraju ipak zaključi da to ipak nije tako dobro kako izgleda pa sjebe Toma Hanksa i kompanjona mu. To je ukratko to. Možda sam malo prestrog, no kad imaš s jedne strane Black Mirror, a s druge ovo, onda i nije neka dvojba. U svakom slučaju, mislim da je privatnost svetinja i nadam se da neću doživjet dan kad će sve biti vidljivo svima stalno. To ne bu dobro.

galimatijas @ 22:32 |Komentiraj | Komentari: 0
Iskreno, očekivao sam od ovog filma ipak više, tim više jer ga je radio Joon-ho Bong, uz Chan-wook Parka i Kim-ki Duka vodećih korejskih filmaša današnjice, koji me je kupio odmah prvim filmom, jednim od korejskih klasika, Memories of a Murder (2003). Ne, nije ovo loš film. Dapače, vrlo je simpatičan i gledljiv, no od Bonga sam ipak očekivao više, barem nešto u rangu s prijašnjim filmom u kojem se udružio s Amerikancima, Snowpiercerom.

Ipak, u ovom filmu progovara se o jednoj možda i najvećih etičkih dilema današnjice, uzgoju stoke za ljudsku ishranu. Da se razumijemo, meni je meso gotovo svakodnevno na stolu i iako sam svjestan da te brojne svinjice, kokice i kravice danas žive daleko gore nego prije 200, 300 godina, jebiga, neću ih prestat jesti. Kako da se odreknem vratinice, pilećih krilaca, ramsteka i janjetine s ražnja? Nema toga. No, da se prema stoci danas doslovno odnosimo kao prema stoci, to je činjenica.

Znanost iz dana u dan napreduje pa je već sada dokazano da životinje imaju neku vrstu osjećaja i emocija i da razdvajanje majke svinje recimo od malog pajceka na nju djeluje stresno. Ono što mi radimo životinjama, koje su evolucijski naši najbliži rođaci stvarno nije lijepo, no ko im je kriv kad su tako fini. Šalim se malo, ali je nažalost tako. Evolucijski smo bolje napredovali pa je tako došlo do toga da mi tovimo svinje a ne recimo lavovi nas i to je realnost iako tko zna, možda ćemo za koje tisućljeće (ako ne uništimo zemlju) mi ljudi biti hrana nekoj naprednijoj vrsti. No, da ne laprdam puno, ajmo mi na film.

Multinacionalna kompanija genetskom modifikacijom razvije naprednnu vrstu svinje (meni izgleda kao kombinacija svinje i slona) u želji da osigura jeftiniju hranu, a naravno i još veće profite. Na deset godina 26 takvih svinjica ustupe farmerima iz raznih krajeva svijeta, pa tako i simpatični bekončić koji se odaziva na ime Okja završi kod farmera negdje u planinama Južne Koreje. Deset godina kasnije vidimo kako su Okja i unuka starog farmera Mija postali najbolji prijatelji, kako je Okja iznimno inteligentno biće, koje čak riskira svoj život da bi spasilo život djevojčice, a onda, pretpostavljate, dolazi ekipa iz kompanije po Okju kako bi je pretvorili u kobasice i prezbušt i šnicle.

Dalje neću otkrivati, no samo da dodam da ja ovaj film prilično groteskan i karikaturalan. Negativci pomalo podsjećaju na negativce iz crtanih filmova, dakako da je priča jako nategnuta jer ipak je to fantazija, no svejedno simpatično je to djelce. Lijepo je vidjeti da su ove godine i televizijske kuće, posebno Netflix, koji je producirao i ovaj film, počeo uz serije znatne pare ulagati i u film. Ne bih se čudio da kroz koju godinu neki Netflixov film pokupi i pokojeg Oscara, no Okja to sigurno neće.

galimatijas @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 29, 2017
Nekolicina poznanika i prijatelja koji su pročitali knjigu po kojoj je nastao ovaj film upozoravalo me da je film u odnosu na knjigu prilično slabašan. Ni prvi ni drugi, no kako srećom nisam pročitao uspješnicu Davida Granna, tako i nisam doživio toliko razočarenje. Štoviše, film je sasvim ugodan. Nekako kao da mi je nedostajalo pravih, punokrvnih pustolovnih filmova, nešto u stilu Indiane Jonesa, ali ipak za odrasle.

Naravno, daleko od toga da je ovo remek djelo koje će se pamtiti kroz generacije, no film je sasvim na mjestu. Iako sam se na prvi pogled uplašio kad sam vidio da film traje gotovo dva i pol sata ipak ne djeluje nepotrebno razvučeno. Sve je tu na svome mjesto, a ova epska priča koja se proteže kroz više od 20 godina vrijedna je gledanja. Ukratko, bojnik britanske vojske početkom 20. stoljeća od britanskog geografskog instituta dobije zadataka da utvrdi granicu između Brazila i Bolivije te krene na ekspediciju. Kako to već obično biva, čovjek se navuče na život u divljini, u amazonskim prašumama, a kad u jedno trenutku naleti na ostatke grnčarije i posuđa neke drevne civilizacije povratka više nema. Dalje ne bih otkrivao, ako nekoga zanima neka se uvjeri sam, ali sve u svemu, Izgubljeni grad sasvim je pristojan film.

galimatijas @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 25, 2017
Zanimljiv povijesni roman indijsko-britanskog autora Amitava Ghosha, za kojeg, moram priznati, prije no što sam naletio na ovu knjigu zapravo nisam ni čuo. Jebatga, ima toliko tih pisaca da je sve to teško više polovit, a More makova punokrvan je povijesni roman, čija je radnja smještena u kolonijalnu Indiju polovicom XIX stoljeća. Fascinantan prikaz svijeta o kojem zapravo jako malo znam i zanimljiv uvid u život u Indiji oko 1830. godine, taman nešto prije opijumskih ratova. Pregršt zanimljivih likova, pustolovine, romanse, zanimljivih četiristotinjak stranica za pročitati.  

galimatijas @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 0
Moj prvi susret s Terrenceom Malickom bio je Tanka crvena linija. Taj je (anti)ratni film izašao nekako paralelno sa Spašavanjem vojnika Ryana i nekako mi je odmah bolje sjeo. I dan danas mi je Linija bolji i draži film od Ryana (kojeg, da se razumijemo, također smatram fantastičnim), onako poetičan, sa snažnom antiratnom porukom, s izvrsnom glumom, prekrasnom kamerom, kao da je u tom filmu Malick uspio pjesmu prebaciti na filmsko platno.

Nakon toga stigao je Novi svijet, koji mi baš i nije nešto sjeo, a nakon toga sam počeo malo i upoznavat malo raniji Malickov rad. Čovjek je 70-ih snimio dva kultna filma, Badlands i Days of Heaven. I nestao na 20 godina. Hollywood mu nije dopustio da radi filmove na način na koji je on htio i lijepo im je Terrence rekao odjebite. Duboki respect. I onda je svojih pet minuta konačno dočekao u posljednjih nekoliko godina. Prvo Drvo života. Film koji je bio relativno zanimljiv, onako duboko filozofski, o odnosu oca i sina (Brad Pitt i Sean Penn), a nakon ta se počeo lagano ponavljati. Poetski filmovi, filozofski, a u njima zapravo ništa novo u odnosu na Drvo života i nije iznio. Prethodna dva filma To the Wonder i Knight of the Cups bili su mi toliko dosadni da ih nisam ni uspio pogledati do kraja, a ovaj najnoviji, Song to song, ipak je nešto bolji, iako je sve to varijacija na već viđenu temu.

Odnosi među ljudima, ovaj puta ljubavnicima. Izdaja, ljubav, strah, nesigurnost, požuda, ljubomora, zavist, laži, varanje... odvijaju se među ovim ljubavnim trokutom između dvoje mladih glazbenika i bogatog i uspješnog producenta (Michael Fasbender, Rooney Mara, Ryan Gosling, a tu je i Natalie Portman). I ne bi to bilo toliko nezanimljivo samo da nije već viđeno u ranijim Malickovim filmovima. Ipak, usprkos još jednoj podvali, Malicku se mora priznati da ima stila i da i ovaj film vizualno prekrasno izgleda, u što nisam ni sumnjao. Opet se tu promišlja o dobrim ili lošim životnim odlukama, prolaznosti života, o smislu vlastite egzistencije, potraćenosti života, uglavnom već viđeno, kao što rekoh, no svejedno, ipak relativno zanimljivo, posebno za one koji vole filmove esejskog tipa. Dakle, bez klasične radnje i linearne fabule, već film koji slobodno švrlja kroz vrijeme i prostor, uostalom, kao i nekoliko prethodnih Malickovih filmova.

Višu ocjenu nije mogao dobiti jer jednostavno ne volim ovakve filmove. Nadam se da je s ovim filmom Malick završio svoju egzistencijalističku fazu i da će se konačno posvetiti pravim filmovima jer vjerujem da je u njemu ostao još barem jedan pravi film koji će se pamtiti za sva vremena. Ovaj sigurno neće.

galimatijas @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 24, 2017
I još jedan jako dobar, usudio bih se reći i izvrstan, film iz moje možda i omiljene filmske destinacije, Danske. I ovaj puta prililno teške boje, priča o odrastanju dva brata u popravnom domu, sirotištu ili nečem sličnom krajem '60-ih godina, koja je tim potresnija kad se zna da je nastala po istinitoj priči i da se nije događala u nekoj državi trećeg svijeta, nego u jednoj od najnaprednijih svjetskih zajednica. Obično imam velikih problema s djecom glumcima, posebno u američkim filmovima, gdje su to obično nekakve razmažene plačipičkaste razmazulje od dječurlije, no burazeri Elmer i Erik u ovom su filmu izvrsni. Sjajni. Ništa lošiji nije ni stariji brat Mikkelsen, Lars, u ulozi sadističkog upravitelja popravnog doma.

Ne treba ni spominjati koliko obožavam danski film. Od Von Triera do Vinterberga i Winding Refna to je zemlja koja se mže podičiti možda i najvećim brojem genijalnih modernih autora po glavi stanovnika, a ovaj film svakako spada u sam vrh danske kinematografije posljednjih godina. Zanimljivo, uzbudljivo, emotivno, na kraju ti onako, ostane knedla u grlu. To je najbolji znak da je postignuta najbolji omjer emocija, a da nije prijeđena granica patetike.

Reći će neki sad, e pa koliko ima filmova o klincima u popravnim domovima. Kud sad jebeš s još jednim. No, ovaj film bih svakako preporučio svima. Ono što nikad neću shvatiti je kako se uvijek ta sadistička gamad nađe u blizini djece. Jebiga, klinci vjerojatno nisu bili cvijeće čim su završili u popravnom domu, ali sunce mu ljubim nije to razlog da ih se mlati ko vola u kupusu, eksperimentira s lijekovima na njima ili ih se seksualno zlostavlja. S takvim tipovima bi po kratkom postupku. Spremio ih u najgori zatvor na dulje vrijeme pa među najgorom ekipom razglasio o kakvoj se đubradi radi pa neka uživaju.

Malo sam odlutao, ali ovakvi bolesnici me uvijek razljute. Uglavnom, pogledajte ovaj film, nećete požaliti. Preporuka.

galimatijas @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 22, 2017
Koliko je II svjetski rat bio najstrašniji i najrazorniji događaj u povijesti čovječanstva, jednako toliko je i nepresušno vrelo za brojne knjige i filmove. Obično volim reći da bi po pravoj istinitoj priči i slijepac snimio dobar film, a ovaj film najbolji je primjer. Daleko od toga da je redateljica Niki Caro slijepac, no s ovom pričom stvarno se nije moglo pogriješiti. Za vrijeme II rata varšavski zoološki vrt služio je za skrivanje židova pred nacističkim koljačima, a ovakve lijepe i ispravne priče uvijek treba gledati. Dobar je ovo film, no ništa više od toga. Je li se moglo nešto i više izvući? Vjerojatno je, no i ovako je Zookeper's wife sasvim gledljiv čitava dva sata. Ono što me mrvicu smeta, ne samo u ovom filmu nego i u dobrom dijelu filmova na engleskom jeziku čija se radnja događa u Poljskoj, Češkoj ili Rusiji su ti prokleti akcenti. Inače izvrsna Jessica Chestain malo mi je u ovom filmu irirantna baš zbog tog kvazi poljskog engleskog naglaska. Stvarno mi nije jasno što se time želi postići? Kad već ne snimaju na poljskom jeziku bar da se ima dojam da se stvarno film odvija ondje? Bezveze. No, svejedno, vrijedi pogledati, posebno na današnji dan kad se prisjećamo borbe protiv fašizma.

galimatijas @ 14:52 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 21, 2017
E ovo je prava spaljotina od filma, baš kakvu ja volim, a oni koji me bolje znaju jasno im je da ako sam ja tako oduševljem, da to ne može biti klasičan i običan film. To nikako. Ne znam kako mi je do sada promakao Kill lis, no eto ga, pogledah ga i ja s nekoliko godina zakašnjenja i opet Ben Wheatley cepa kevu do balčaka. Mislim da mu je ovo dugometražni prvijenac (nije zajebao sam se, ima još jedan raniji, Dow Terrace, moram i to pogledat) i odmah pogodak. Moram priznati da mi se sljedeća dva Benova filma (Sightseers i Field in England) i nisu nešto svidjela, no zato se sa sljedeća dva (High-Rise i Free Fire) čovjek nahebo keve. Čovjek radi odlične, zabavne, neobične filmove i nadam se da će nas još dugo godina razveseljavat s kvalitetnim uradcima. Nego, da se vratimo na Listu za odstrijel.

Totalni bezbrižan uvod, laganica, klasični obiteljski problemi. Muž i žena se svađaju, nema se para, ovaj bez posla već neko vrijeme, potrošili sve zalihe, nema se para ni za deterđent, a kad ono rastrošni mužić pozove na večeru ekipicu i potroši lovu na karton vina pa nem ani za vece papir. Ne želim otkrivati mužićev posao jer to je jedno od prvih iznenađenja filma, a bogami njih u filmu ne fali. Ovaj film je još jedan dokaz da se i za sitnu paru (govorim za filmske uvjete svjetske razine, gdje je pola milje funti picin dim) može snimit odlično djelce.

Naravno, jasno mi je da se ovaj film neće sviti svima. Posebno onim puritancima koji se kakti zgražaju nasilja, a njega u ovom filmu stvarno obiluje. Film je čudan. To sam odmah u startu i naveo, Prava spaljotina. Oni koje zanimaju klasični filmovi s predvidivim zaglupljujućim pričicama neka gledaju, ne znam, aladina i sedam patuljaka ili romansu u sijetlu. Ovo je film koji šokira i iznenađuje. Provocira. A to je po meni i jedna od ZADAĆA ne samo današnjeg filma, nego umjetnosti uopće. PROVOKACIJA, ŠOK, IZNENAĐENJE! Jebem li ti više one filmove koji izgledaju kao klonovi, jedni isti kao drugi (Onaj šugavi Life je posljednji primjer, kakvo brutalno smeće od filma, odvratni plagijat Aliena ali onako odvratni bez ičeg novog i svoga, gnjusno). Dajte ljudi malo mašte i ideja. I zato mi se gospodin Wheatley sviđa. Čovjek radi potpuno neobične filmove, posebno ove ranije, koji potpuno odstupaju od nekakvih standarda, a mislim da je to smjer kojom bi film trebao ići.

Pa kome se više daju gledati 32. nastavci brzih i žestokih ili sličnih govnarija ili alien i betmen protiv paje patka i hulka hogana, petnaestog rimejka bejvoča za drkaroše ili šarknado u crikvenici. Odjebite više s takvim filmovima za retardirane. Naravno, jasno mi je da se to neće dogoditi, ali poserem se i na ovu europsku uniju i na sudove za ljudska prava i ne znam koga sve ne, jer vidim da opet smišljaju planove kako ugasiti pajratbej i slične stranice, za nas provincijalce jedino ogledalo u svijet neholivudskog, nezavisnog, europskog, azijskog, skandinavskog i ne znam kakvog filma, samo da nije potrošeni holivud koji snima 426. obradu King Konga ili kralja artura.

Ne kažem da je Lista za odstrijel savršenstvo od filma. Daleko od toga. Ima ovaj film dosta mana i puno toga ostaje nejasno, no to je po meni i kvaliteta fine umjetnosti. Ono što je neizrečeno ili nedorečeno protumači si sam. Poslije možemo o tome diskutirat, razglabat uz bocu mirogojčeka cijelu noć, a ne pogledat film, prducnut i za pet minuta zaboravit što si uopće gledao. Ali ovaj je film savršen primjer kako bi filmovi danas trebali izgledati: nepredvidivo, originalno, duhovito, a nepretenciozno i iskreno. Sve te kriterije ovaj film zadovoljava i zato ima moj apruval i zato je po mom skromnom ukusu Wheatley danas jedan od vodećih filmskih modernista. Ko ne vjeruje neka prvo pogleda spot Editorsa Formaldehyde na jubitou koji je Ben Wheatley režirao. U te četiri minute najbolje je sažet i Benov filmski stil. Blesavo, moderno, zanimljivo i uvrnuto duhovito.

Opet sam malo udavio, ali još samo kratko. Evo vidim da mu je za sljedeću godinu najavljen film radnog naziva Freak Shift, čiji kratki opis kaže: A band of misfits hunt down and kill underground, nocturnal monsters, za koji je i sam napisao scenarij sa stalnom suradnicom Amy Jump. Nadam se još jednoj poslastici.

 

galimatijas @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 20, 2017
Solidan film o odrastanju u zabačenom islandskom ribarskom mjestašcu s gay interstom. Dva najbolja prijatelja zajedno upadaju u probleme, no za jednog od njih je problem što mu se sviđa ovaj drugi. Pokušava protiv sebe ali ne ide pa ne ide, čak mu se nabacuju i curice no on bi samo svog Thora. Skandinavska kinematografija, a tu ubrajam i islandsku, poznata je po, ja ih zovem, sporovoznim filmovima. Spori ritam, prilično razvučeni, onaj klasični dogme stil s kraja 90-ih iz Danske, a takvog je stila i ovaj film. Solidno i ništa više, iako vidim da na imdb-u ima jako dobru ocjenu (skoro 8) ja ga ipak ne bih tako uzdizao u nebesa. Možda zato jer baš i ne volim ovakve filmove, no ovaj je, rekoh, prolazan. I ništa više.

galimatijas @ 16:15 |Komentiraj | Komentari: 0
Još jedna jako dobra pa skoro i izvrsna Netflixova dokumentarna serija. Po uzoru na Jinx ili Making the Murderer i u Keepersima se pokušava rasvjetliti zločin, ovaj puta ubojstvo časne sestre u Baltimoreu 1969. godine. Nisam ni sumnjao da će ovo biti uzbudljivo, dramatično, odlično snimljeno, visokobudžetno, a sedam epizoda ove serije nudi dosta twistova, preokreta, nešto i skretanja s glavnog kolosijeka. Nema smisla sada otkrivati tko je ubojica sestre Cathy i je li taj dušmanin uopće otkriven, no prava vrijednost ovog filma je što ide tragom Spotlighta i bavi se gadostima za mene najodvratnije i najpokvarenije organizacije u povijesti čovječanstva, katoličke crkve.

Ne želim ulaziti u ničiju privatnost, jer vjeruje li netko u boga ili ne vjeruje i kakve je religije to je njegova osobna stvar, no katolička crkva već godinama prednjači u gadarijama. Da, reći će sada neki, a vidi muslimane, pa oni okolo sijeku glave, kolju, pribijaju na križ, pale, siluju, ratuju, džihaduju. No, što su bili križarski ratovi nego katolički džihad? Inkvizicija? Prodaja grijeha? Itd... itd...

No, da ne duljim previše, ovdje se govori o najpoznatijim gadostima katoličke crkve, a to je naravno pedofilija. I tu ne mislim da je toliko zlo što pojedini pop zlostavlja dijete. To je samo po sebi ogavno i za najgoru kaznu, no prema statistici uvijek će se naći netko tko je poremećen i imbecil. Puno gore od toga jedino je zataškavanje takvih zločina. Pa jebo li vas taj vaš dragi bog, ispali bi puno veće face, dragi moji crkvenjaci da ste takve monstrume sami ne izbacili iz crkve nego javno rekli. Jebi ga, nismo znali da u svojim redovima imamo takvu gamad, kaznit ćemo ih najstrože, obitelji ćemo pomoći koliko možemo, ali ne. Ajmo to probat zataškat, popa pedofilčinu preselit iz jedne župe u drugu.

O tome se ponajviše radi u ovoj seriji, a po čemu su popovi pedofili povezani s ubojstvom časne sestre provjerite sami. Još samo moram napomenuti da je dokumentarni film zamijenio istraživačko novinarstvo, a ova je serija najbolji primjer tome.

galimatijas @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
176
Index.hr
Nema zapisa.